Od klasičnog do modernog

Vrijeme božićnih blagdana na raznim televizijskim kanalima i u nas, a još više u svijetu, obiluje, dakako, božićnim filmskim naslovima. U nas nema produkcijskih uvjeta stvaranja vlastitih božićnih djela pa smo upućeni na ona stranih kinematografija ili televizijskih produkcija, dok su u SAD-u takvi filmovi pitanje prestiža pojedinih televizijskih tvrtki ili streamera te ih svaka od njih godišnje proizvodi sve više, uključujući tijekom božićnih programa među nove naslove i niz ostvarenja raznih razdoblja, od klasika do suvremenijih. Posrijedi je dakako specifična vrsta filmskih i televizijskih djela koja se ne mogu svrstati pod isti žanrovski nazivnik, već su obilježena činjenicom da se radnja zbiva u vrijeme Božića i oko njega, kao i prigodnom ikonografijom široka raspona. Ikonografijom što seže od sasvim realistične preko legendarne do fantastične. U smislu filmskih vrsta ili rodova božićne naslove nalazimo u igranom i animiranom filmu, a ne dokumentarnom i eksperimentalnom, dok je žanrovska disperzija znatno razvedenija, iako je razumljivo nagnuće lakšim žanrovskim formama poput raznih variranja komedije mjestimice prožetih dramskim naglascima.

Divan život Franka Capre, SAD, 1946.

Prvi Božić i klasični film

No prije nego što posvetim pozornost kratkom pregledu središnje građe božićnih filmova, nužno je prisjetiti se naslova što su izravno posegnuli za prvim Božićem, odnosno rođenjem Isusovim. Premda će mnogi biblijski spektakli zahvatiti i to razdoblje Isusova života, manji je broj onih koji obuhvaćaju samo rođenje. U rasponu od američkoga igranoga filma Betlehemska zvijezda (Lawrence Marston, 1912), preko dvije verzije istoimenoga njemačkoga animiranoga filma (Lotte Reininger, 1921, 1956), niza poglavito televizijskih talijanskih naslova (nastalih u 1990-ima i 2000- ima) pa sve do američkoga Priča o Isusovu rođenju (Catherine Hardwicke, 2006) svjedočimo djelima koja zbog interpretiranja teksta evanđelja pripadaju korpusu žanra biblijsko-kršćanskoga filma, a ne izravno – možda i iznenađujuće – božićnome filmu.

Sretan Božić Christiana Cariona, Francuska, 2005.

Tematski sklop božićnih filmova definirao se u razdoblju klasičnoga filma, pa od romantične komedije Trgovina iza ugla (Ernst Lubitsch, 1940) do mjuzikla Bijeli Božić (Michael Curtiz, 1954) bilježimo desetak naslova visoke kvalitete. Među njima svakako valja izdvojiti mjuzikl Srest ćemo se u St. Louisu (Vincent Minnelli, 1944), fantastične drame-komedije Čudo u 34. ulici (Les Mayfield, 1947) ili Biskupova žena (­Henry Koster) te alegorijski vestern Tri kuma (John Ford, 1948). No svakako je najvažniji izvrstan Divan život (Frank Capra, 1946) također fantastična komedija-drama, film čiji je status najvažnijega božićnoga filma neupitan. Djelo je to kojem ne šteti ni vremenski odmak od sedamdesetak godina, a ne gubi na svježini ni nakon više gledanja.

* * * * *

5 AUTOROVIH NAJDRAŽIH BOŽIĆNIH FILMOVA

1. Divan život (Frank Capra, SAD, 1946)

2. Biskupova žena (Henry Koster, SAD, 1947)

3. Tri kuma (John Ford, SAD, 1948)

4. Zapravo ljubav (Richard Curtis, Velika Britanija, 2003)

5. Sretan Božić (Christian Carion, Francuska, 2005)

* * * * *

Važnost navedenih djela potkrepljuje i činjenica da su u čak tri slučaja tijekom 1990- ih nastali više ili manje uspjeli remakeovi. Tako je Trgovina iza ugla (izvorno je bila riječ o kazališnoj predstavi) postala također romantična komedija lišena snažnijega božićnog konteksta Imaš poruku (Nora Ephron, 1998), Čudo u 34. ulici istoimeni film osuvremenjenog miljea (John Hughes, 1994), dok je Biskupova žena prebačena u afroameričko okružje kao Propovjednikova žena (Penny Marshall, 1996). Umjetnički i tržišni uspjeh filmova 1940-ih i prve polovice 1950-ih, baš kao i njihova gledanost sve do danas, uvjetovana i visokim dosezima klasičnoga filma, povezani su s činjenicom da su ti filmovi značili dobrodošao odmak od ratnoga žrvnja koji je zahvatio čitav svijet (dakako, Drugi svjetski rat, 1939–1945) te postali i referencijom poslijeratne obnove.

Zapravo ljubav Richarda Curtisa, Velika Britanija, 2003.

Zastoj i obnova božićnoga filma

Međutim, u pregledima i izborima božićnih filmova razvidan je nedostatak djela nastalih tijekom 1960-ih i 1970-ih godina. Je li pritom posrijedi činjenica da su hladnoratovske krize, društvena previranja i traume Vijetnamskoga rata umanjile tradicionalne vrijednosti što često opažamo u božićnim filmovima ili je tek riječ o prestanku zanimanja gledateljstva, producenata ili pak samih autora? Kako god bilo, valja se prisjetiti Oscarom nagrađena ostvarenja Apartman (Billy Wilder, 1960), sjajna doprinosa kasnom klasičnome filmu. Obnova je zanimanja uslijedila u prvoj polovici 1980-ih filmovima poput vrsne komedije Kolo sreće (John Landis, 1983), u kojoj je božićni kontekst još prigušen, nastavila se naslovima kao što su Najluđi Božić (Jeremiah S. Chechik, 1989) uz izrazite tržišne uspjehe filmovima kao što su Sam u kući (Chris Columbus, 1990) i Sam u kući 2: Izgubljen u New Yorku (Chris Columbus, 1992). Ne griješimo previše ustvrdimo li se da se u žanru komedije božićni film vrlo brzo našao u položaju mjestimične tržišne isplativosti, ali ne i znatnih dosega u kvaliteti. Navest ću tek Luda božićna zvona (Brian Levant, 1996), izrazito uspjelu fantastičnu komediju Kako je Grinch ukrao Božić (Ron Howard, 2000) i kriminalističku komediju Zločesti Djed Mraz (Terry Zwigoff, 2003) kao djela koja obogaćuju tematski raspon filmova božićnoga predznaka.

Čini se da su u posljednjih dvadesetak godina znatno uspjelije romantične komedije, poput Dok si spavao (Jon Turteltaub, 1995), britanskoga Zapravo ljubav (Richard Curtis, 2003), Ljubav i praznici (Nancy Meyers, 2006) ili Četiri Božića (Seth Gordon, 2008) zacijelo i zbog svježega pristupa temi, promišljenih zapleta, bogatog konteksta i kvalitetne autorske izvedbe. Pritom bih mogao izdvojiti Zapravo ljubav, redateljski prvijenac značajnoga britanskoga scenarista. Prožimajući spretno priče više likova, Curtis je stvorio više nego zanimljivo djelo, izvrstan film čija se kvaliteta ne iscrpljuje samo u božićnom predznaku kao ni u postulatima romantične komedije.

Zanimljiv je i utjecaj božićnoga sadržaja u animiranom filmu. Čak je nekoliko važnih naslova nastalo tijekom 1960-ih u rasponu od Rudolf, sob crvenog nosa (Larry Roemer, 1964) do Snjegović Frosty (Arthur Rankin jr., Jules Bass, 1969), a zanimljiv nedostatak značajnih animiranih božićnih filmova u razdoblju sljedeća dva desetljeća nadoknađen je u 1990-ima ostvarenjima kao što su Predbožićna noćna mora (Tim Burton, 1993) ili Mickeyjeva božićna čarolija (više redatelja, 1999), nastavljen izvrsnim Polarnim ekspresom (Robert Zemeckis, 2004) i Arthur Božić (Sarah Smith, 2011), čime se i dalje podiže prag kvalitete u kojem se animirana djela ne prezentiraju tek mlađim naraštajima, već složenim kontekstom i odraslima.

Ne treba zaboraviti ni manji niz vrsnih filmova koji se zbog žanrovskoga predznaka i teme možda i ne mogu tako lako označiti božićnima. Američka komedija strave Gremlini (Joe Dante, 1984), akcijski triler Umri muški (John McTiernan, 1988), superherojski Batman se vraća (Tim Burton, 1992) te francuski povijesno-ratni film Sretan Božić (Christian Carion, 2005) pokazateljima su ipak s kolikom se spretnošću, autorskim iskazom i vlastitim odnosom prema filmskoj građi mogu realizirati ostvarenja što božićni kontekst uklapaju u vrlo širok žanrovski spektar izmičući pritom bilo kakvim klišejima.

Naposljetku, sasvim je jasno da usprkos lakoći koja obilježava većinu božićnih filmova ta ostvarenja ne možemo otpisati tek kao pitku zabavu. Nude nam ona često slojevitiji kontekst razdoblja u kojem su nastala, šire raspon žanrovskih postulata čijim okvirima često i izmiču, a u većini slučajeva prije svega proizvode izrazito dobar osjećaj za vrijeme i nakon gledanja. I zasigurno bi svaki čitatelj tom popisu mogao pridodati barem još neki važan naslov ili uspostaviti vlastiti vrijednosni sud o najboljim božićnim filmovima. Dakako nema sumnje da će gledateljevo kulturno iskustvo obogatiti i filmovi koji će se prikazivati na raznim hrvatskim ili inozemnim televizijskim programima tijekom božićnih blagdana, bilo da je riječ o prije neprikazanim ostvarenjima, bilo o klasicima ili modernim klasicima božićnoga filma.